18. studenoga 1991. rano ujutro napadnuto je selo Škabrnje u zadarskom zaleđu. Napali su ga pobunjeni Srbi šireg lokalnog područja uz pomoć snaga JNA. Odluka da se uništi ovo selo, pobiju stanovnici, zamre njegov život, nije bila slučajna. Naime u selu je živjelo stanovništvo samo hrvatske nacionalnosti. Napad na Škabrnje započeo je topničkim i tenkovskim uništavanjima kuća, a potom je uslijedio masakr civilnog stanovništva, fizička mučenja i ubijanja. Selo je opustošeno i sravnjeno sa zemljom, a područje minirano.

Tog istog dana, napaćeni grad Vukovar, nakon tri mjeseca opsade i teških borbi, pao je u ruke agresoru. Bitka za Vukovar je jedna od najdužih i najkrvavijih borbi u Domovinskom ratu. Granatiran, razaran, uništavan, Vukovar je postao simbol Domovinskog rata, a hrabrost njegovih stanovnika, branitelja, poginulih, streljanih i nestalih,  razlog da se cijela Hrvatska s tugom i ponosom sjeća njihovog herojskog otpora okupatoru, patnji i stradanja.

Kad kažemo Vukovar mislimo i na sva naselja u njegovoj blizini koja su se branila od velikosrpske agresije, prigradska naselja te na gradske četvrti pod stalnom vatrom topničkih i  tenkovskih udara, minobacačkih i avionskih projektila: Borovo, Bogdanovci, Nuštar, Mitnica, Sajmište, Lužac… Mislimo na bolnicu i njene djelatnike koji su u nemogućim uvjetima zbrinjavali naše ratnike i ranjeno civilno stanovništvo, novinske, TV  i radijske izvjestitelje (Siniša Glavašević, ubijen na Ovčari), naše ratne zapovjednike (Blago Zadro, ubijen na Trpinjskoj cesti), brojne neznane junake - stradale branitelje, tolike obitelji koje su ostale bez svojih najbližih, bez svojih domova. Stotine odvedenih u srpske logore, streljanih na Ovčari, bačenih u masovne grobnice, tisuće prognanih…

I u mom gradu Vukovar svijetli…naša zemlja s tugom se sjeća patnja i stradanja nevinih žrtava te odaje počast žrtvama Škabrnje i Vukovara paljenjem svijeća.

I u našem školskom parku i dvorištu i u Učeničkom domu neka gore svijeće za Vukovar i Škabrnju.