I ovog lipnja nosim razigranim vjevericama u St James' s parku nešpule sa stabla iz mog kaštelanskog vrta. Potom ću preko parka uz močvarno jezerce do Buckingam Palace, pogledat ću Changing of the Guard, turističku atrakciju.
Zatim bih mogla prošetati do Big Bena, s rijekom turista proći Westminsterskim mostom, s mosta je odličan pogled na veličanstvene The Houses of Parliament i sam toranj sa satom i zvonom.

Čuli smo na vijestima – na mostu i pred Westminsterskom palačom dogodila se tragedija. Danas je most preplavljen tugom zbog stradanja slučajnih žrtava bezumnog terorističkog čina.

Današnji London straha, ludila, terora, pogibija ne poznam. To nije moj London, prekrasni, ponosni, tradicionalni i otkačeni, užurbani i odmarajući istovremeno.
Moj London je grad radosti, dugih šetnji, grad zelenila, vrtova i parkova, travnjaka, cvijeća i drveća, vjeverica, palača, zanimljivih četvrti, crvenih autobusa i sve više biciklista, uličnih događanja, uličnih sajmova, zabavljača, pjesme, kazališta, muzeja, izložbi, susretljivih ljudi, ljudi svih nacija, turista sa svih krajeva svijeta, najljepših uspomena. I takav ostaje. I opet ću u London…
London's always calling...

Napisala: Mirna Luketin, prof.