Srednja škola "Braća Radić" Kaštel Štafilić

autor: John Grogan

Nedavno me je razrednica iznenadila izabravši me da napišem nešto o svojoj najdražoj knjizi i prezentiram ju svom razredu. Čim je spomenula, znala sam o kojoj ću knjizi pisati. U mom dotadašnjem životu poklopile su se dvije vrlo važne stvari: prvo - kada sam dobila psa i drugo - kada sam dobila knjigu Marley i ja autora Johna Grogana. Jedan i drugi događaj vezani su velikom ljubavlju prema psima.

Već od malena sam jako željela psa. U dobi od 10 godina teta mi je ispunila tu želju. Donijela mi je kao božićni poklon malu, žutu lopticu od preslatkog šteneta – labrador-retrivera. Iz te žute loptice u godini dana izrastao je u velikog labradora. Par godina nakon njegova dolaska u moj život dobila sam također od tete na poklon ovu knjigu. Da sam ju kojim slučajem dobila prije Bepa, vjerojatno ne bih imala toliko problema s njim kao što su dati mu ime. Ime bi mu bilo Marley.
Moj Bepo je čista kopija Marleya. Kao i Marley zadavao je svojim vlasnicima probleme kao što su pojedeni kauči, madraci, mobiteli i još mnogobrojne stvari. Ali kao i Marley, odan je svojim vlasnicima i svojoj ljudskoj „obitelji“ od prvog dana kada je došao.

Prije psa nisam baš razumjela uzrečicu „Pas je čovjekov najbolji prijatelj“ , no sada je itekako razumijem. Kada sam ljuta, tužna ili pak sretna on je uvijek uz mene. Iako te ne razumije kada mu pričaš. Gledat će te svojim velikim smeđim očima kao da te razumije u potpunosti i nikada ti neće okrenuti leđa i ostaviti te na cjedilu kao neki ljudski „prijatelji“ jer pravi prijatelj te povrijedi samo jednom i to onda kada umre…

Ljudi koji nemaju kućnog ljubimca me vjerojatno nikada neće moći razumjeti, ali oni koji imaju ili su imali – vrlo dobro znaju o čemu pričam.
Kada sam po prvi put uzela knjigu Marley i ja, znala sam da je neću ispustiti iz ruke do samog kraja i tako je i bilo. To je jedna od rijetkih knjiga koja me u isto vrijeme nasmijala i rasplakala.
Sve što bih pročitala o Marleyu, sjetila bih se kako sam sve to prošla sa svojim psom. I mogu vam reći da ne žalim ni za jednim predmetom koji je završio kao žrtva Bepovih zubi.
Možda sam u početku žalila za stvarima, ali više ne žalim jer iza svakog pojedenog ili na pola prožvakanog predmeta krije se uspomena. Uspomena koju ću zauvijek nositi u srcu kao što će i John Grogan nositi uspomenu o svom Marleyu.
Ovu priču ću zaključiti citatom iz knjige Marley i ja s kojim se u potpunosti slažem : „Marley me naučio da svaki dan živim s neobuzdanom radošću i veseljem, da budem svjestan svakog trenutka i da slijedim svoje srce. Naučio me je da cijenim jednostavne stvari – šetnju po šumi, svježi snijeg, drijemanje na zimskom suncu. A dok je postajao star i boležljiv, naučio me što je to prijateljstvo, što je to nesebičnost i, iznad svega, što je neupitna odanost.“.

Upoznajući životinje shvaćamo koliko su plemenitije od nas.
Nikada neće napustiti svoje bližnje zbog svađe oko nevažnih stvari, pomažu si, tješe se i zadovoljavaju se malim stvarima.
Grijući se na njihovoj toplini postajemo bolje osobe.

Anja Kuzmanić, 2.e